Obilježen Dan sjećanja na žrtve “Oluje”


U Bačkoj Palanci, gdje živi nekoliko hiljada protjeranih Srba u okviru hrvatske oružane akcije “Oluja”, večeras je obilježen Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe tokom te akcije.

Obilježavanje 23 godine od kako je protjerano 250.000 Srba, uglavnom civila, žena i djece, te ubijeno i nestalo oko dvije i po hiljade, počelo je parastosom koju je služio patrijarh Irinej.

Patrijarh Irinej izjavio je da taj zločin srpski narod ne treba da zaboravi, ali da smo kao hrišćani pozvani da oprostimo i da se nadamo da će to nekoga pokrenuti da razmisli šta je bilo i da se takvo zlo više ne dogodi.

Navodeći da je u toj akciji postradao srpski narod, patrijarh je kazao da se danas poslije dvije decenije pitamo šta je taj narod rukovodilo i motivisalo da digne svoju ruku na braću sa kojom je dijelio podneblje dugi niz godina.

“Kakva ih je sila na to motivisala i da li je bilo neke druge sile koja je to mogla da zadrzi? Bila je. To je bila institucija crkve koja je jedino mogla da zaustavi taj ponor, to zlo koje je iznenadilo, ne samo naš narod već čitav narod sveta”, rekao je patrijarh.

Da je to učinio neki nepoznati narod, možda bismo imali razumijevanje, ali to je narod sa kojim smo mnogo vremena zajednički živeli i stavari državu za koju smo se, kako je rekao, nadali da će dobro doći svima nama.

Ističe da je to bila velika tragedija, ali i da je, napominje, mržnja koja je bila u prošlosti prisutna i danas.

“Šta da učinimo da se to stanje izmeni? Taj zločin ne smemo da zaboravimo, ali mi kao hrišćani smo pozvani da oprostimo. Vrlina je oprostiti i da se zlo nikada ne ponovi”, rekao je on.

Podsjetio je na riječi patrijarha Pavla koji je rekao da nijedno zlo nikada nije donijelo dobro nijednom narodu, te da je jedini način da se oslobodimo posljedica zla jeste da se molimo Bogu.

“To je jedini način da se zlo izleči. Ostaje nam da se Bogu molimo da zavlada ljubav i da ne napuštamo otadžbinu koja je prebogata u dobrima svojim i gde nećemo naći sličnu u dalekom svetu”, rekao je patrijarh Irinej i pozvao na povećanje nataliteta.

Preostaje našim majkama da budu “Carice Milice” i “majke Jugovića” koje su rađale, ne jedno i dvoje djece što je omogućilo da preživimo strašan period pod Turcima.

“Bile su mnoge carice Milice i mnoge majke Jugovića koje su decu rađale, a deca su branila svoju otadžbinu”, podvukao je Irinej.

Nakon parastosa okupljenima na stadionu sportsko-rekreativnog centra “Tikvara” obratip se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i jedna od prognanih Jelena Knežević.

Jelena Knežević, čiji je otac koji je bio pripadnik Vojske RS poginuo u ratu, ispričala je večeras da će uvek pamtiti osjećaj straha i nemoći.

“U našu kuću ušla su dva nepoznata čoveka, bila sam mala da bih razumela, ali sećam se majčinog krika i sestrinih suza i straha koji me je obuzeo. Hrabri ginu na prvim linijama fronta, ali ne umiru, žive u sjećanjima onih koji ih vole”, rekla je Knežević.

Ispričala je da je 3. avgusta 1995. godine u zoru probudio majčin glas i granate.

“U panici pakujemo nešto garderobe, hrane, vode dokumenta i slike. Moramo napustiti kuću. Kuda ćemo ? Ne znamo. Ne zna ni naša majka. Ima dvije ruke da prigrli nas troje i ponese dva kofera. Vratiće se, tiho progovara, ali se ne okreće i kuću ne gleda dok nas podiže u kamion koji ide od Petrovca, prvog bezbjednijeg mjesta”, priča Knežević.

Sjeća se da je kolona bila prepuna uplakanih, gladnih i žednih ljudi koji su unezverenim pogledom tražili najmilije moleći Boga da su živi.

“Petrovačku cestu nadleću avioni i bombraduju kolone izmučenih ljudi. Zvuk bombi je bio jači od njih, ali slabiji od jauka ljudi. Ne postoji zvuk glasniji od krika umirućeg čovjeka i plača onog koji žali za njim. Bar ja to tako pamtim i pamtiću zauvijek taj osjećaj straha i nemoći”.

Prisjetila se i neizvjesnosti, ali i osjećaja da povratka na ognjište nema.

“Pamtim iščekivanje dugo kao vječnost da krenemo put Srbije i strahovi se nižu. Hoće li nas zasuti bombama? Hoćemo li stići? Preko Beograda nastavljamo da tražimo utočište za novi početak, nalazimo ga ovde u Bačkoj Palanci gdje smo prihvaćeni raširenih ruku, prigljeni i voljeni…”, ispričala je kroz suze Jelena Knežević.

Srbija je danas, u ime svojih, progovorila, i to bez trunke mržnje, bez poziva na osvetu, bez želje za bilo čim drugim osim za istinom, i elementarnom pravdom, poručio je večeras predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

“Srbija je progovorila onom pravdom zbog koje i danas ponavljam ono što najmanje žele da čuju. Da nikakvih Oluja, za Srbe, zato što su Srbi, više nikada neće biti. I da ćemo stajati uz svoj narod, za svoj narod, ne ugražavajući nikog, ne preteći nikom, ali i ne dajući na sebe i svoje. I nemamo mi čega više da se stidimo, zato što smo Srbi”, poručio je Vučić.

“Danas smo došli ne samo da obeležimo taj najstrašniji dan u našoj novijoj istoriji, dan u kojem je otpočela golgota čitavog jednog naroda, naroda na čija leđa je natovaren krst roda, porekla i vere, i naroda koji je šiban mržnjom, nego i da posvedočimo, pred svima, a pogotov pred onima koji su zaboravili, namerno ili slučajno, da je svaki zločin, večan i da ne može ni da se zaboravi, ni opravda”, rekao je Vučić.

Među prognanima 1995. godine je bio i 62-godišnji Vilko Gogić iz Bosanske Krajine.
Ðuro Šteljić, koji je sa ženom i tri sina protjeran iz Korenice, kazao je za Tanjug da im je tog jutra u kuću došlo šest uniformisanih muškaraca, koji su im rekli da pokupe svoje torbe i nosite ili da ostave glave tu u stanu.

Navodeći da im ništa drugo nije preostalo da urade, Šteljić je kazao da se ne zna broja Srbima koje su zakopali pod autoput, rovokopačima kopali, pa ih asfaltom pokrivali.

“Naišla je policija, glavnog znam i rekli su nam da se kupimo i idemo odatle. Kažu, ovo je hrvatska domovina, ovo više nije vaše srpsko”, priča Šteljić.

Dodaje da je trebalo da u Srbiju dođu u šleperu, koji je išao iz Donjega Laca i koji je izgorio, ali da je sudbina bila takva da dođu u jednom traktoru i tako prežive.

“Ništa nismo ponijeli, ostavili smo tanjir naliven supe, postavljen za doručak djeci. Ostavili smo sve. Dvehiljadite sam otišao da tražim radnu knjižicu u Korenicu, pitam policajca gdje je Šumarija, objasnim mu da sam kod njih radio 30 godina. Pita me da li sam imao kuću, ja kažem da sam imao stan. On mi kaže, ako si imao kuću kupi ciglu, opsovao mi je srpsku majku i kazao je – ovo je gruda hrvatske domovine. Ja sam ostao bez riječi, dočekao autobus iz Šibenika i vratio se nazad, više nisam išao, što ću, nemam šta tamo da radim”, ispričao je Šteljić.

Dodao je da tada niko od Srba nije ostao, ali da poznaje jednog koji se vratio u Donji Lapac, u svoju kuću, koju je obnovio sa parama koje je imao.

“Sin mu nije mogao dobiti posao tu i vratio se u Banjaluku. Ja ga pitam kako je, a on mi kaže gledaju te kako će te skinuti i zato sam vratio sina”, naveo je Šteljić.

Danu sjećanja prisustvuju premijerke Srbije I Republike Srpske Ana Brnabić I Željka Cvijanović, ministri u Vladi Srbije, narodni poslanici, predstavnici Vojske Srbije i Srpske pravoslavne crkve.

(Tanjug)

Previous Bik se boji duga, Škorpija napuštanja
Next Hrvatska predsjednica uručila odlikovanja Gotovini i Markaču

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *