Devedeset godina Endija Vorhola


Zarađivanje novca je umjetnost i rad je umjetnost, a dobro poslovanje je najbolja umjetnost, postulat je kojim se vodio Endi Vorhol (1928 – 1987), otac pop-arta i jedan od najpoznatijih umjetnika 20. vijeka, kojem bi danas, da je živ, bilo tačno 90 godina.

Ipak, i Vorholov vijek u trajanju od 58 godina učinio je dovoljno u rušenjima tabua, koja se već mogu naslutiti u uvodnoj rečenici ovoga teksta. Shvatana kao protivteža materijalnom, umjetnost i danas kod svojih protagonista biva gurnuta na jednu, a komercijalni oblici kreativnosti na drugu stranu.

To važi za slikarstvo, grafiku, film, muziku, dizajn, fotografiju i sve umjetnosti u kojima se uspješno okušao Endi Vorhol.

Njegova specifičnost zapravo bila je u tome što komercijalnu i takozvanu visoku umjetnost nije razdvajao, već ih je spojio u pop-artu, pravcu koji je žario i palio šezdesetih godina 20. vijeka.

Tom pravcu će, između ostalog, kumovati i odbijanje radova jedne njujorške galerije, a radove je poslao upravo uspješni reklamni ilustrator Endi Vorhol.

Brendovi, poznate ličnosti, novčanice dolara u malim i velikim apoenima slikani ručno, a kasnije rađeni u tehnici štampe na tkanini, postala su Vorholova djela koja su u isto vrijeme bila kritika i podrška masovnoj kulturi.

Konzerve supe, flaše koka-kole ili električne stolice u serijskoj proizvodnji poslije Vorhola postali su legitimni predmeti koji se mogu upotrijebiti u svrhu umjetnosti. Tražeći uvijek nove izražajne mogućnosti, Vorhol je odbacivao selektivnost tvrdeći da baš sve može postati umjetnost. Ovom idejom, kako pišu njegovi biografi, Vorhol se vodio od samog djetinjstva kada je i počela njegova ljubav prema umjetnosti, što je opet vezano za jedan nemili događaj.

Naime, pošto je obolio od horeje, mali Endi, odnosno Endru, kako mu je glasilo pravo ime, dobar dio djetinjstva proveo je izolovan od svojih vršnjaka i vezan za krevet. Njegove strasti tada su bile crtanje, slušanje radija i sakupljanje sličica filmskih zvijezda. Želja da pripada šarenom svijetu džet-seta biće mu ispunjena godinama kasnije, a pred njegovom olovkom i objektivom poziraće najveće ikone pop-kulture u Americi i svijetu. Vorholov portet Mika Džegera zajedno sa kravatom na kojoj je naslikan lik vođe “Rolling Stonesa” u čast 90. godišnjice rođenja ove godine za vrijeme “Noći muzeja” bio je izložen u Beogradu. Koliko su portreti rađeni od strane Vorhola danas cijenjeni, govori i podatak da je portret “Dvostruki Elvis” sa likom Elvisa Prislija trenutno procijenjen na 30 miliona dolara.

Rame uz rame sa Prislijem i Džegerom svojih pet minuta slave, ovaj put u filmovima Endija Vorhola, imali su i mnogi njujorški beskućnici i marginalne ličnosti. Ti filmovi, kako je pisala štampa šezdesetih godina, trajali su bezobrazno dugo, a Vorhol ih je između 1963. i 1968. godine snimio preko 60. Ovdje je, pored odustajanja od selektivnosti, i te kako vidljivo odstupanje od Hičkokovog postulata da je film samo zanimljivi dio života. Kod Vorhola film može trajati u realnom vremenu i njegovi radovi iz domena sedme umjetnosti su kao takvi i izlazili iz “Fabrike”, kako se uostalom i nazvao Vorholov studio u kojem je ovaj zamalo lišen života 1968. godine. Tada je Valeri Solanas, jedna od navedenih marginalaca, koja se pojavljuje u filmu “I, A Man”, u umjetnika ispalila nekoliko hitaca. Nemili događaj će ostaviti trajne posljednice na Vorholovo zdravlje i umjetnost.

Više neće snimiti niti jedan film, a sebe će okružiti zvijezdama i u drugim medijima raditi na stvaranju umjetnosti i novca. Danas se u Muzeju Endija Vorhola u rodnom mu Pitsburgu, koji je najveći muzej u SAD posvećen samo jednom čovjeku, čuva čak 12.000 predmeta i umjetnina kao zaostavština ovog umjetnika. Možda je ironično reći, ali njihovu materijalnu vrijednost je nemoguće procijeniti.

(Nezavisne novine)

Previous Cijene nafte pale i u prvoj sedmici avgusta
Next Abe želi sastanak sa Kimom

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *