Kako je njemački suficit doprinio finansijskoj krizi


BERLIN – Njemačka previše izvozi a premalo uvozi. Na to su Nijemci ponosni, ali eksperti upozoravaju da je to doprinijelo dužničkoj krizi. U Njemačkoj, zemlji filozofa i pjesnika, to ne razumiju.

U Njemačkoj, nekadašnjoj zemlji pjesnika i filozofa, kao da su kompleksna razmišljanja nepoželjna. Ovaj utisak nastaje kada se baci pogled na diskusije o ekonomskoj situaciji proteklih godina.

Dužnička kriza, zbog koje se monetarna unija mogla raspasti, iz njemačkog ugla je problem “kriznih zemalja”. Grci, Portugalci, Španci i Italijani su “živjeli iznad svojih mogućnosti” i “zadužili se do grla”, umjesto da su više radili i štedili. To se i dan danas može čuti u Njemačkoj.

To se pričalo ne samo po kafanama, već i u medijima, ali i u političkom Berlinu, gdje je bivši ministar finansija Volfgang Šojble kao uzor navodio primjer štedljive njemačke domaćice. Slično su argumentovali i njemački ekonomisti, pokazavši time intelektualnu ograničenost koja postoji u Njemačkoj kada je riječ o ovoj disciplini.

Sve su dobro uradili

Nijemci i dalje smatraju da su u pravu i to stalno potkrijepljuju privrednim rastom i dobrom ekonomskom situacijom. Nezaposlenost je rekordno niska, privreda cvjeta, a njemački automobili i mašine sjajno se prodaju – širom svijeta. Drugim riječima, ” mi smo sve uradili kako treba”.

Moris Obstfeld, vodeći ekonomista u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) jedan je od onih koji se godinama protive takvom poimanju stvari. Poput strpljivog učitelja koji se obraća prevrtljivom djetetu, on je u gostujućem članku za njemački list  “Die Welt” napravio novi pokušaj da njemačka javnost čuje i drugačiji argument koji glasi: „Nijemci prodaju i izvoze puno, ali kupuju premalo iz inostranstva”.

Posljedica je suficit u izvozu od 122 milijarde evra, samo u prvoj polovini 2018. godine. Mnogi Nijemci ponosni su na ovu brojku: Puno para zaradili, malo para potrošili – sve po uzoru na štedljivu njemačku domaćicu.

Zaduženje kao model poslovanja

S druge strane, za ekonomistu Obstfelda veliki suficit na tekućem računu predstavlja prijetnju slobodnoj trgovini i globalnoj finansijskoj stabilnosti. Trajno izvoziti znatno više nego uvoziti znači da se vlastiti poslovni model zasniva na zaduženju drugih.

Prema kalkulacijama MMF-a, oko 20 odsto svjetskog trgovinskog suficita prošle godine otišlo je u Njemačku, a u Kinu 11 odsto.

Obstfeld nije usamljen u svojoj kritici. Američki predsjednik Tramp stalno se žali zbog njemačkog suficita, uostalom kao i OECD, a Komisija EU je čak postavila gornju granicu. Suficit koji iznosi više od šest procenata bruto društvenog proizvoda oklasifikovan je kao “ugrožavanje stabilnosti”.

Njemačka je znatno iznad gornje granice već godinama. Teoretski, EU Komisija može pokrenuti postupak protiv Nemačke, ali sve se završava prijateljskim upozorenjima.

Fetiš nepopravljivih štediša

Šta da radimo kad su naši proizvodi tako popularni? To je omiljeni argument koji dolazi sa njemačke strane. Međutim, taj argument potpuno odudara od suštine problema. Niko ne kritikuje njemački izvoz, već slab uvoz. A razlozi za to su u njemačkoj sferi odgovornosti.

Domaća potrošnja stagnirala je gotovo 20 godina, prije nego što se pojačala, navodi Fondacija Hans Bukler, bliska Njemačkom sindikalnom savezu. Slično je bilo i sa zaradama. Na prvi pogled sjajna statistika sa zaposlenošću na tržištu rada bazira se na porastu zaposlenih sa niskim primanjima i otežanim uslovima rada.

Pored toga, premalo je investicija u javnom sektoru. Putevi i mostovi su oronuli. Vozovi rijetko stižu na vrijeme, uvođenje obnovljivih vidova energije ne napreduje, digitalizacija zaostaje. U isto vrijeme opštine i gradovi moraju da štede, gdje god mogu: na bazenima, objektima kulture, domovima za stare, školama i obdaništima. “Pozitivna nula” koja znači da nema više duga i o kojoj sanjaju ministri finansija, svojevrstan je fetiš u Njemačkoj, rekao je jednom prilikom francuski predsjednik Makron.

Nezadovoljstvo i žrtveni jaganjci

Njemačka vlada sada čini napore da kritiku zbog suficita u razmjeni roba ne odbacuje tako brzo kao ranije. Ona ukazuje na nedavno povećanje plata i investicija. Pa ipak, mogla je za svoj narod da učini puno više. Primjer: Dok mnogi kirije u gradovima više ne mogu da plate, danas je u odnosu na 1990. godinu upola manje povoljnih socijalnih stanova.

Dotrajala infrastruktura, visoke kirije, nedostatak mjesta u državnim obdaništima – sve to izaziva nezadovoljstvo, koje se politički instrumentalizuje. Argument koji se koristi je ovaj: Nekada Grcima a sada izbjeglicama dajemo toliki novac, a za obične građane ga nema.

To da je njemačko fiksiranje na štednju i istovremeno suzdržavanje od investiranja i povećanja plata izazvalo krizu, kao što tvrde Obstfeld ali i drugi ekonomski stručnjaci, je misao koja je za Nijemce očito previše komplikovana. Možda bi Donald Tramp trebalo još jednom u tvitu da se pozabavi ovom temom.

(NN/dw.com)

Previous Petrič: Kosovski problem riješiti podjelom, to je "novi realizam" Balkana
Next Amerikanci otkrili vještačka ostrva u Južnom kineskom moru

No Comment

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *